„MALA“ ŠKOLA

Dopisnica iz Varoši
Iz parka posmatram školu, udobno smešten na klupi. Gledam lepu, belu, uređenu, novu zgradu, koje se naslanja na halu sportova. Gledam neke nove klince i klinceze, dok mi kroz sećanje teče neko drugo vreme, koje kao da mi neda da se divim toj lepoti, nego me curika uporno natrag, ispod nekog davnog, septembarskog neba, sa koga me prosto miluju zraci blagodatnog sunca, a šuštanje opalog lišća me već izvesno odvodi u detinjstvo, prve školske dane, miris nadolazeće jeseni i smeh nemirnih, vragolastih školaraca … Vidim staru spratnu, krem okrečenu zgradu bivšeg magistrata na čijem krovu su se stalno šepurili divlji golubovi, bežeći od iznenadnih zvona sa tornja Katoličke crkve, gvozdenu kapiju sa velikim stubovima, staru „sokolanu“, vidim kako se, iznenađujuće, brzo, školsko dvorište puni meni, poznatim, dragim likovima, mojim školskim drugarima, i onim malo starijim, nasmejano lice Anđe, uvek spremno na šalu, Zele u gumenim opancima, Duca, koga su kao magnet privlačili razni nestašluci … polako mi prilaze, osećam neku toplinu i milinu, poput ptice koja se sprema da poleti sa one strane „duge“, gde večito stanuje ljubav ušuškana u nezaborav. Zvali smo je „mala“ škola u kojoj se pohađala nastava od prvog do četvrtog razreda, svaki razred je imao po tri odelenja i mnoštvo dece, znatiželjne, bezbrižne, kojima je odlazak na poslepodnevnu, „đačku“ bioskopsku predstavu, bio prvorazredni događaj, koji se dugo prepričavao. Naročito su bili omiljeni filmovi o Tarzanu i kaubojski filmovi. Đacima su bile zabranjene večernje predstave, samo ove đačke, ali bilo je uvek avanturista koji su preskakali zid i okolo se provlačili do sale čekajući da se ugase svetla da ostanu neprimećeni. Moj drug Zele je kasnije i pravio lažne ulaznice koje smo sa puno straha i neizvesnosti predavali uvek ljutoj i strogoj redarki Desi, koja je umela i te kako da nas tuče kada bi otkrila našu malu prevaru. Više nas je boleo stid nego batine.


Igre klikera, sličica, klisa ili „trule kobile“ su bila svakodnevna dešavanja na „velikom“ odmoru. Devojčice su bile mirne, igrale su „školice“ šetale po parku, ili prosto razgovarale, čuvajući svoje male tajne. Učionice su bile sa malim prozorima, večito polutamne, podovi premazani onim crnim, prerađenim uljem, peć u uglu na ugalj, koju smo često zaglavljivali da se učionica zadimi i smejali se devojčicama koje su cičale kašljući od prevelikog dima. Po neka mrvica „civilizacije“ je sporo dopirala i do nas, prve žvakaće gume, koje smo isprva bojažljivo uzimali, albumi sa sličicama životinja …
Nezaboravna „ekskurzija“ do „Pionirske bašte“ koja nam se činila tako daleko, branje biljki za herbarijum, hvatanje leptirova, poseta „starom“ Tamišu, sve se ređalo kao na filmskoj traci i utiralo puteve našem odrastanju. Ringišpil, nedeljni odlazak na stadion „Radničkog“, mnoštvo sveta, hladna boza, sladoled kod „Vlade“, oderana kolena … Bože, ceo jedan svet u našoj Varoši. Prvi kontakti za vreme ferija sa drugarima iz drugih Varoši, onih većih, pred nama se otvarao novi svet, nova saznanja, želje da se otisnemo na tu stranu, bila je prisutna u našim pričama, našim razmišljanjima…


Nezaboravni miris đačke kuhinje, veliki odmor koga smo tako željno isčekivali, mirisi sutlijaša, krofni, pogačica, lipovog čaja, prvih sendviča, naša školska kuvarica teta Katica je sve to znalački i ukusno spremala za nas mališane. I sada posle toliko leta, prolazeći pored bivše škole, kao da osećam mirise koji se šire iz ćačke kuhinje, vidim bosonogo, ustreptalo đače kako viri iza stare kruške, pored bunara, dok ga miluje draga ruka i šapće mu da nikada, nikada ne zaboravi … ono naše, što nekad bejaše …

bioskopjaša tomićškola
Komentari (0)
Dodaj komentar