REGRUTSKA PRIČA

Dopisnica iz Varoši
Oktobar, neki davni, je bio najavlјivač ili za svadbe, ili za vojake. Tek što javor svojim zlatnim lišćem projavi „Miholјsko leto“, a prezreli kesteni dumbaraju kao klikeri po suvom lišću na parkovskim stazama, miris ubranog grožđa i dim rakijskih kazana naslućuju zlatnu jesen punu darova i životnih puteva. Paori su, zaokuplјeni radnjom dumali da li će ove jeseni par vrednih ruku doći ili otići, da li će deran u vojake ili će pomoći oko jesenjih radova. Beše jedna država, onovremena, jedno vreme kada se ponosno oduživao dug prema njoj, kada su se regrutske komisije plašili više nego razlјućenog „babe“, ta sramota je ako te vojska neće, pa da se švota Varoš i varoške udavače…Na dan, dva, sve bi se prekidalo, pozivale se komšije, rođaci i prijatelјi, tamburaši i svirci, pune ruke posla, juriš na jaganjce i prasiće, ta nije mala stvar, ispraćaj regruta. Majka već danima briše izborano lice, otac se kao nešto smeši, a i njemu nešto teško u paorskoj duši, ta kako će se deran snaći u velikom svetu, ima l koga da ga pokrije, nahrani, da mu napravi nedelјnu štrudlu ili šne nokle…Prazne se prednje sobe, one gostinske, donose astali iz komšiluka, posuđe, kuvarice sa vezenim kecelјama („kuvarice, manje zbori, da ti ručak ne zagori“), podvriskuju i stalno nešto jede domaćina. Svirci izvlače one stare pesme, bećarske i svečarske, vezana kera laje i larma, čudi se svoj ovoj gužvi i tuvi da se nešto lepo i valјano obavlјa u avliji. Tetke i ujne zarumenjene od krokana i muskat hamburga časte svirce i igraju u kolu, poleti i koja kecelјa razdraganih kuvarica u krošnju oraja, ta danas je sve dopušteno, veselјe je dobro došli, zvani i nezvani. Oko ponoći vraćajući se iz bioskopa ili „motela“, nailazila bi grupa mladića, virnu preko tarabe i na prvi poziv razgalјenog domaćina ulaze u avliju da se pridruže i uvećaju veselјe, sveži, odmorni, čili i posle par zdravica i čaša vina nastavlјali bi i odmenjivali one prve, već pomalo posustale i tako do zajtra. Hladne oktobarske zore i povetarac sa Tamiša i te kako je prijao mladim, od vina i piva raspevanim i neumornim deranima, eto ispraćaju još jednog pajtaša. Oni stariji, već odsuženog roka, savetuju malo ozbilјno, a malo u šali, zbunjenog remca, bledog u licu, ta malko se i popilo, što od radosti,

što od jeda. Eto, on sada ide, ostaje korzo, svirci na motelu, ostaje i neka iznenadna skrivena simpatija, igralište „Radničkog“, hladna boza „kod čika Vlade“, ostaju momački divani, doček Nove godine u Vatrogasnom Domu … Al Bože moj i to će proći, malko se kanda i zalјubio ovog leta na Tamišu, ta nije do tada ni primećivao onu malu, sa pegama na prćastom nosu, komšinicu iz prekog šora, ta bila tek mali devojčurak, al ovog leta stasala, prava lepotica. Biće kade, kada se vrati iz Armije, napisaće mu i neko pismo samo da je ne ukebaju nana i „baba“, bilo bi grdnje i karanja, ta di ti, još si balava, tek si šesnajst napunila na sv. Panteliju. Ju, naopako… Samo da Sovra ne čuje. Približava se i čas odlaska na železničku stanicu, napreda mlađani regrut, drugari ga nose na ramenima, Pera svirac, rasteže do krajnosti mehove stare „dalape“, plјesne i po koja papirna na čelo ili u basove. Idu sred sokaka, kav svatovi, sam što nisu okićeni. Mati ga je ispratila do kapidžika, nežno ga prigrlila, gušeći se u suzama. Garov je zaćutao, gledeći u dedinu ispruženu ruku sa šeširom, dignutom na pozdrav. A na stanici, vri kao u košnici. Eto ih pristižu iz raznih šorova, muzike se izmešale, igra se lako “ banatsko kolo „, pa se prelazi na bećarce, malko i bezobrazne, ta niko neće zameriti, običaji naši stari. Sunce, ono Miholјsko, uprelo se u granje staničnih kestenova, lokomotiva brekće i pišti, para na sve strane, otpravnik ozbilјan sa palicom u ruci i crvenom kapom na glavi, mašinovođa dugim piskom opominje da se bliži vreme polaska, i onda odjednom sve se utiša na momenat, muzika tuš, pa onda ona tugalјiva, “ ej drugovi jel vam žao … „, lјube se svi redom i oni što odlaze i oni što ostaju. Ruke iz otvorenih prozora kupea mašu, pištalјka označava polazak voza, stotine ruku sa perona upućuju pozdrave odlazećima, reka suza natapa izborana i mladalačka lica, pisak lokomitive, vetar raznosi dim iz želјeznog kotla, tamo put jesenjih oblaka i odlazi zanavek jedan trenutak u večnost, u sećanje, u neke priče za zimskih večeri pored toplih furuna, u divane na bunaru i dućanu „Kod Nede“, jedno vreme i jedan lep običaj odneo je klopot poslednjeg voza i razneo ga dilјem ove naše prostrane ravnice, da se pripoveda da ostane u sećanju u neprebolu… A stanica, zaboravlјena od lјudi, ptičjih cvrkuta, larme putnika i namernika, kao stara baronesa, svi znaju da postoji, ali je niko ne obilazi, ogrnuta stoletnim kestenovima i špalirom jorgovana, kojim se i te kako ponosila nekog toplog maja. Šine su odvezle poslednje vozove tamo daleko ispod nekog neba, gde sada neki novi putnici čekaju na zatravnjenim peronima na svoje odlaske. Na nakrivlјenoj čuvarnici guguću preostali golubovi, možda pismonoše, koji dilјem ovoga nemirnog šara nose pozdrav Varošanima, podsećajući ih na ono naše … što nekad bejaše …

dopisnicejaša tomićModošvaroš
Komentari (0)
Dodaj komentar