U OVAKVOM DRUŠTVU POZORIŠTE NAM JE U OFF-U

-Intervju sa dr Marinom Milivojević-Mađarev-

Dr Marina Milivojević-Mađarev, profesor na Akademiji umetnosti u Novom Sadu ove godine će biti član stručnog žirija na VII Međunarodnom festivalu alternativnog teatra GEST u Sečnju.  Kako predstaviti osobu koja iza sebe ima veliko i bogato pozorišno iskustvo? Mnogo toga bi se moglo napisati zanimljivog o vezi Marine Milivojević-Mađarev sa pozorištem. Međutim, postoji jedna veza koja je u ovom trenutku značajnija od svih drugih. Marina se već više od dvadeset godina što kroz neposredan rad, a što kroz uredničke aktivnosti bavi unapređenjem i promovisanjem alternativnog pozorišta kod nas. Znači, prava osoba na pravom mestu. Za nas više nego dovoljan razloga da pred nastupajući festival razgovaramo sa njom.

Ove godine ste imenovani u žiri festivala alternativnog teatra u Sečnju. Šta Vas je motivisalo da prihvatite ponudu?

Volim dobro – uzbudljivo pozorište. Pravim razliku samo između uzbudljivog i mrtvačkog teatra. Uzbudljivo pozorište nema veze sa tim koliko godina imaju oni koji ga stvaraju, niti sa njihovim profesionalnim statusom, čak ni sa pretenzijama onih koji prave pozorište. Mislim da najviše veze ima sa energijom i uverenjem onih koji stvaraju pozorište. Njihova pozitivna energija se preliva na nas u publici i čini da smo srećni što imamo tu čast i privilegiju da budemo deo pozorišnog sveta. Moj kolega i životni saputnik Milan Mađarev mi je rekao da ću na festivalu u Sečnju videti puno dobrih predstava i ja se iskreno nadam tome.

Često se može čuti da je u pozorištu sve dozvoljeno, ali da nije sve pozorište. Koliko alternativni teatar može pomoći da se razume pozorište?

Alternativno pozorište je time što je pripisalo onaj prefiks alter – drugi dalo sebi u zadatak da bude drugo- drugačije od main stream pozorišta. Ono treba da ispituje granice teatra, da istražuje… Naravno, da ne može svaki eksperiment da bude uspešan i niko ozbiljan i ne traži to od njega.

Živimo u vremenu kada je nerazumevanje među ljudima postalo izrazito. Ljudi se danas sve manje razumeju. Koliko, danas u jednom takvom ambijentu alternativni teatar svojim specifičnim pozorišnim jezikom može biti razumljiv gledaocu?

Možda će vam zvučati čudno, ali ja sam optimista. Ja mislim da danas sve više ljudi ima mogućnost da glasno iskaže svoju različitost i nezadovoljstvo (drugo je pitanje koji su dometi toga) i da mi polako spoznajemo koliko smo različiti, koliko se ne razumemo i koliko ne umemo da komuniciramo. To nas ljuti i frustrira, pa pričamo o nekim bivšim vremenima kada je sve, navodno, bilo mnogo bolje, a ustvari nije – samo se više ćutalo. Što se tiče specifičnog pozorišnog jezika alternativnog teatra čini mi se da on u svojoj ekskluzivnosti više ne postoji. Main stream pozorište se trudi iz sve snage da deluje alternativno šta god to značilo. Mislim da danas svaki umetnik može biti alternativan u odnosu na sebe, na svoju prethodnu predstavu,  a gledalac će razumeti dramu umetnika kada je prepozna kao deo sopstvenog problema.

Kada pogledamo pozorišnu mapu Srbije možemo videti da postoji veliki broj pozorišta i pozorišnih trupa koja neguju alternativni oblik scenskog prikazivanja. Međutim, stiče se utisak da sva ta pozorišta i pozorišne trupe su ostale zatvorene u nekom svom mikro svetu. Kao da se se i dalje nalaze sa one strane pozorišne duge. Koji je po Vama razlog takvog stanja?

Zašto su pozorišni umetnici zatvoreni u svom mikro svetu? Meni se čini da je to zato što nam se čini da smo danas prisiljeni da radimo više nego nekada i radove drugih umetnika pratimo samo ako smo na neki način “interesno povezani” i istovremeno se ljutimo što sami nemamo više pažnje od naših kolega koji se, (gle čuda!) ponašaju isto kao mi. Dozvolili smo sebi da budemo ubeđeni da je famozni visibility jako važan i eto rezultata.

Oprečni su stavovi po pitanju gde se danas kod nas nalazi pozorište kao umetnosti. Jedni govore da se ono nalazi u traganju za sopstvenim identitetom; drugi, da je ono taman tu gde mu je i mesto, treći tvrde da je ono otišlo u off.  Zapravo, gde je ono po vama danas?

Pozorište je u traganju za svojim identitetom (kao i društo kome pripada) i s tim u vezi je taman tamo gde mu je i mesto kada se bavi time čime se bavi u ovakvom društvu  – u off-u. Ako me pitate šta je najveći problem i zašto, ja bih rekla siromaštvo i to siromaštvo koje je počelo kao materijalno siromaštvo i metastaziralo u siromaštvo duha, novoh ideja i perspektiva.

Uspešna organizacija festivala zavisi od ljudi koji organizuju festival. Koliko uspeh jednog festivala zavisi od sredine u kojoj se festival održava?

Jako mnogo zavisi od tog međusobnog odnosa jer inače Festival postaje samodovoljan i neka vrsta ostrva za one koji ga organizuju i koji u njemu učestvuju. Festival treba da nastavi da živi u sećanjima učesnika i  publike, u novim kontaktima i umetničkim vezama koje će nastaviti da žive i po završetku festivala.

Kao neko ko iza sebe ima bogato pozorišno iskustvo , šta očekujete od festivala alternativnog teatra u Sečnju?

Nadam se da ću videti uzbudljive I dobre predstave i da će pozorišne sale uvek biti prepune i da se nakon predstava neće svi razbežati svojim kućama nego da ćemo imati potrebu da ostanemo zajedno i da pričamo. Takođe, nadam se da će viđene predstave uticati da se mlada publika zainteresuje ne samo za gledanje predstava već i za istraživanje u pozorištu. Duh modernog vremena pokušavaju da razumeju autori srednje i starije generacije ali je najvažnije kako ga mladi doživljavaju i pretaču u svoje viđenje pozorišta.

R. Zubac

festivalintervjumarina milivojevic-madjarevsečanj
Komentari (0)
Dodaj komentar