Beograđanka Nadežda Pavlović (108) rado se seća vremena kada je bila nastavnica u Jaši Tomiću
Po završetku školovanja u Beogradu, a posle Prilepa, Nadežda je poslata u Jašu da bude nastavnica srpskog i nemačkog jezika. I baš tu je upoznala supruga Lazara Pavlovića, udala se 1938. godine, a kćerku Željku rodila je 1940. godine
– Moj devojački san bio je da završim školu, da se udam i da imam šestoro dece, ali prvo da bude devojčica – poverava nam se Nadežda Pavlović, jedna od najstarijih stanovnica Srbije koja lepo „nosi” svojih 108 godina.
Deo tih snova, Nadežda (tada Stjepanović) ostvarila je u Jaši Tomiću gde je po završetku školovanja u Beogradu, a posle Prilepa, poslata da bude nastavnica srpskog i nemačkog jezika. I baš tu je upoznala supruga Lazara Pavlovića, udala se 1938. godine, a kćerku Željku rodila je 1940. godine.
Kasnije, 1944. godine rodila je sina Radmila, ali to već nije bilo u Jaši. NJena kćerka sada živi u Americi, a sin u Novom Sadu. Nadežda ima šestoro unučadi i sedmoro praunuka. Sin redovno dolazi ali se, zahvaljujući modernim komunikacionim tehnologijama, čuje i sa onim članovima porodice koji su daleko.
U RAVNICI, U NEPOZNATOM
Eto, baš se u Jaši udala. Mesni paroh je bio Ćetko Jovanović, a kuma joj je bila njegova supruga Milena – roditelji našeg sugrađanina Srboljuba Ćetkovića Jovanovića koji je obnovio stare kumovske veze.
– Bilo je to u vreme posta, kada se po pravoslavnim običajima ne venčava. Kada smo Lazar i ja boravili kod njegovih u Crnoj Gori, svekrva se čudila, a onda odmahnula rukom – eto, to može samo u Vojvodini. Govorila je da nismo venčani, nego da smo samo „prešli” – uz osmeh se seća Nadežda Pavlović, rođena Visočanka, koja je sa 14 godina došla na školovanje u Beograd, gde je završila učiteljsku školu i pedagošku akademiju za vreme Kraljevine.
– Odjednom sam se našla u ravnici, a navikla sam na brda i sve je nekako bilo drugačije, ali ljudi su me prihvatili. Škola je bila na kraju parka, a učionice u prizemlju. Moji đaci su govorili tada, a i kasnije gde god da sam predavala, da sam stroga, ali i da im je u kasnijem školovanju to što su naučili mnogo značilo. I volela sam ih, vodila sam ih na izlete. Mame im spreme toliko toga za jelo, za ceo dan, a oni to pojedu odmah – seća se Nada.
Društveni život je u Jaši (Modoš, do 1924. godine) bio razvijen. Održavane su redovno čajanke i igranke, a jedino je Nadežda bila u to vreme neudata. Svi su igrali sa suprugama, a jedan ples su iz učtivosti, posvetili koleginici. I veoma su se angažovali da joj pronađu životnog partnera. Tako se pojavio naočiti Lazar Pavlović koji je lepo svirao gitaru i violinu i divno pevao. Postojao je tu i Sokolski dom, a Nada je bila, kako sama kaže sokolica (i danas je najstariji član Sokolskog društva). Pevali su i u horu…
MORALA JE DA IZBEGNE SA BEBOM U NARUČJU
– Nešto od stvari sam prodala, nešto ostavila kod komšije i sa detetom krenula u Beograd. Zato i nemam fotografija iz tog period svog života, jer sam otišla u žurbi – kaže ona.
Lazar je bio mobilisan, Nada je izbegla sa Željkom, a baš nekako u to vreme suprug krenuo po njih. Potom je čuo da su već krenule. Kćerku je odvela kod svojih u Visoko, vratila se u Beograd, a potom je godine provela u Valjevu gde je drugovala sa pesnikinjom Desankom Maksimović. U Beogradu se družila sa popularnom književnicom i novinarkom Mirjanom Jakovljević – Mir-Jam.
Kaže, imala je ludu sreću u životu u godinama koje su donele nesreću. Bilo je mnogo prepreka, mnogo takoreći bezizlaznih situacija, ali ih je pobeđivala. „Kao da me je Bog upućivao kuda da idem“ – kaže naša sagovornica.
Kasnije se porodica Pavlović skućila u Novom Sadu. Suprug je radio u „Naftagasu”, a Nada u prosveti. Posle penzionisanja, 1974. godine, prešli su u Beograd. Lazar je preminuo pre tridesetak godina.
POSETA IZ ZRENJANINA
U jednoj od mirnih beogradskih ulica na Vračaru, u svojoj 108. godini (rođena je 1. odnosno 14. januara 1912. godine), baka Nada nas je dočekala sa osmehom. Srboljub je, sa svojim sinom Ćetkom, nedavno bio kod nje i tada su oživela sećanja na staro kumstvo koje datira iz vremena kada je ona živela u Jaši.
– Ponosan sam što smo obnovili kumstvo. Jer, kada sam u novinama čitao o kuma Nadi, gotovo da nisam mogao da poverujem da je živa. Sada se redovno čujem sa njom i sa gospođom LJiljom, koja je preko dana već 17 godina sa Nadom – kaže Srboljub.
Znajući da Nadežda Pavlović ni u poznim godinama ne odustaje od slatkiša, uz cveće smo joj poklonili čokaladice, kao i knjigu pesama Draginje Milović. A doneli smo i dah ravnice, široke kao njena duša…
PROSVETA U JAŠI TOMIĆU
Prvi podaci o školi datiraju iz 1725. godine. Prema Feliksu Milekeru prvi učitelj se zvao Sabas (Sava). U jesen 1886. godine, pošto je srušena stara zgrada, počela je gradnja nove, koja je završena 1889. U februaru 1903. godine za učiteljicu u ženskoj školi dolazi Stefanija Lukić, koja se 1905. udaje za poznatog impresionističkog slikara Stevana Aleksića, po kome je škola dobila sadašnje ime. Do 1963. godine škola nosi naziv Osmogodišnja škola, a tada dobija naziv Osnovna škola „Stevan Aleksić“. Godine 1983. počinje izgradnja moderne školske zgrade montažnog tipa, koja je završena 1985. godine. (Podaci sa školskog sajta)
O SVEŠTENIKU ĐETKU JOVANOVIĆU
U monografiji o Jaši Tomiću nalazimo podatke o porodici Jovanović, kumovima Nadežde Pavlović. Posle uspostavljanja vlasti, jašatomićki folksdojčeri počinju sa hapšenjem Srba, prvenstveno onih koji su bili eksponirani u političkom i kulturnom životu mesta pre rata. Među uhapšenima bio je i sveštenik Ćetko Jovanović, otac Srboljuba Jovanovića Ćetkovića. Pošto su ih držali oko dve nedelje u zatvoru, pušteni su kućama, ali su morali da se svakodnevno prijavljuju policiji. Bilo je pokušaja, tih aprilskih dana da devetoricu uhapšenih streljaju u Sečnju, ali je usledila intervencija advokata dr Junga (po drugim Hofmana), koji su bili veoma uticajni među Nemcima, i spasli ih. Po oslobođenju, predsednik Sreskog odbora narodnog fronta bio je Ćetko Jovanović, sveštenik. (Iz monografije M. Đukanova)
MILENA BEČEJAC – List Zrenjanin