– U ehu 146. večitog derbija –
Iza nas je ostao 146. večiti derbi. Šta se pre, tokom i nakon te utakmice dešavalo imali smo prilike da vidimo i pročitamo. To što se više o svemu onome što se dešavalo na večitom derbiju ne piše, ne znači da se to nije dogodilo ili da se u narednom periodu, na nekom narednom večitom derbiju nešto slično, možda čak i gore neće ponoviti. Jedno je posve sigurno ovaj kao i mnogi raniji sudari Partizana i Crvene Zvezde, nedvosmisleno su pokazali da je naš fudbal, između ostalog, do krajnjih granica opterećen huliganstvom.
Problem ponašanja mase na fudbalskim utakmicama se kod nas dugo već razmatra ali konkretnih pozitivnih rešenja u cilju sprečavanja ili minimiziranja istog, nema. Rešenja nema jer mnoštvo faktora utiče na pojavu huliganstva na fudbalskim stadionima dok s druge strane ne postoji jasna i čvrsta volja, kako države tako i FSS, da se toj fudbalskoj pošasti odlučno stane na put. Deklarativna zaklinjanja da se huliganstvo treba proterati sa naših stadiona ostaju u domenu pustih obećanja. Ono od čega treba poći su mere sigurnosti na fudbalskoj utakmici. Svaki, pa i najmanji propust, u tom sistemu dovodi do teškoća. Poslednji derbi je pokazao da je propusta te vrste bilo na pretek. Teškoće se javljaju zato što se sa propustima u sigurnosnom sistemu mešaju ljudski elementi i to u svom nepredvidivom obliku.
Kako stati na put huliganstvu na našim stadionima? Kada bi huliganstvo zavisilo samo od jednog faktora rešenje bi bilo lako nađeno. Međutim, to nije tako. Pojavu huliganstva izaziva veći broj faktora od kojih svakako treba izdvojiti socijalne probleme i pad moralnih standarda društva. Pad moralnih standarda društva najbolje se može prikazati rečenicom „sve je dozvoljeno-sve se sme“. Tu svakako treba dodati i manjak kućnog vaspitanja što nikako ne treba da čudi imajući u vidu kroz šta su prošli najveći broj roditelja, u ne tako dalekoj prošlosti, čija se deca danas diče huliganskim ponašanjem. Nivo, veličina i intezitet huliganskog ponašanja danas određuje status pojedinca u okruženju. Oba ta pomenuta elementa zaslužuju da budu ozbiljno analizirani. Pored toga treba dodati da i konzumiranje alkohola može imati vidnog uticaja na pojavu huliganskog ponašanja na stadionu.
Loše ponašanje igrača takođe može biti pokretač huliganskog ponašanja jer gledalac, vatreni navijač nekog kluba, teži da se identifikuje sa svojim idolima i njihovim ponašanjem na terenu. Ako je ponašanje igrača nekorektno, a to našim igračima u najvećem broju slučajeva ne manjka, onda to ono i prenosi kao takvo i na tribine gde imamo tuče, bacanje raznih predmeta u teren i mnogo, mnogo toga lošeg.
Isto tako treba reći da nivo publiciteta koji se daje neredima može imati uticaja na dalje ponašanje fanatičnih navijača. Većina medija ukazuje da je potrebno odgovornije ponašanje, ali rulja se drugačije vlada kada zna da je posmatrana.
Postoji li bilo koji odgovor na pitanje o fudbalskom huliganstvu? Neposredan odgovor je negativan. Huliganstvo na našim stadionima postoji već dugi niz godina i ono je posledica stanja u našem društvu. Ono što posebno zabrinjava je to da ništa ne ukazuje da će se ono u dogledno vreme smanjiti. Dovoljno je videti koliko je huliganskih ponašanja pojedinaca do sada sudski procesuirano, a bilo je povoda pa izvesti zaključak o ne svetloj budućnosti po tom pitanju kod nas. Veoma malo, ili skoro nimalo. Ništa se neće promeniti sve dok postoji tendencija „prećutkivanja“ uzorka i posledica pojave huliganstva na našim stadionima.
R. Zubac