Pevca sam upoznao, koliko me pamćenje služi, sada već sasvim davne 1979. godine kada je profesionalne kopačke okačio o klin u fudbalskom klubu Olimpija iz Ljubljane. Po završetku svoje profesionalne karijere Pevac vratio se u svoje rodno mesto. Vratio se u Jašu Tomić da svoje znanje, godinama sticano na terenima one – velike – Jugoslavije prenese na neke nove klince koji su fudbalsku loptu smatrali najdražom igračkom. Došao i zauvek ostao u sećanjima mnogih ljudi koje je dugi niz godina trenirao. Pošao je, fudbalski gledano, najtežim ali i najslađim putem. Po dolasku oformio je školu fudbala formirajući petliće i pionire. Znao je da se fudbal uči od malih nogu i da se jedino tim putem može krenuti kako bi se na kraju došlo da pravog cilja. Privio je Pevac pod svoje skute toliko klinaca da tako nešto siguran sam još dugo, dugo neće poći nekome za rukom. Sećam se da je u vreme treninga veliki teren vrvio od dece, dečijih povika, smeha i radosti. Mi, klinci željno smo čekali svaki novi trening. Nekako kao da smo živeli za taj trenutak. Sećam se da smo dolazili sat vremena pre od zakazanog vremena za trening bez obzira kakvo je vreme bilo. Bio je Pevac svakome od nas i drug i prijatelj i roditelj. Nije voleo nerad i lenjost, a bogami nije trpeo ni nedisciplinu. Ali isto tako nije bio zlopamtilo. Znao je da nas i najuri sa treninga, ali i da nas posle nekog vremena vrati. Sve to je radio pedagoški, odmereno i sa mnogo takta i osećaja. Umeo je Pevac da dođe i u školu da proveri kako njegova deca uče. Svi oni koji su u školi bili popustili u učenju bili su udaljeni sa treninga sve dok ocene nisu popravili. Tražio je od svakog od nas da prvo budemo ljudi, a tek potom fudbaleri. Mnogi od nas koji su danas već odrasli ljudi prolazili su, kroz treninge i druženje, sa ovim vrsnim stručnjakom i divnim čovekom jednu vrstu životne škole. Škole u kojoj se vežbao karakter i ličnost svakog od nas ponaosob. Umeo je Pevac da bude i neodoljivo duhovit. Imao je opaske kojih se i dan danas rado sećam. Bile su to opaske koje nisu vređale čoveka već su, naprotiv razvijale kod svakog od nas osećaj da je fudbal kolektivna igra u kojoj pojedinac ne znači mnogo. Osećaj pripadnosi klubu i solidarnost među igračima su bili i ostali elementi koje je uporno svojim radom gajio kod nas. Mnogi od nas su prošli zajednički put sa Pevcom, od petlića preko pionira i omladinaca sve do seniorskog tima.
Prošlo je bezmalo dvadeset godina od tragične smrti Stevana Samatovića. Danas kao da je sećanje na ovog čoveka počelo da bledi i u mestu, i u našem fudbalskom klubu. Nove generacije mladih ljudi koji trče za balunom smenjuju jedna drugu. To je normalno i lepo, ali svakako da nije normalno a ponajmanje lepo što svaka nova generacija sve manje i manje zna o nekim ljudima koji su nekada stvarali fudbalski klub u kojem oni danas igraju. Nije lepo što ti mladi ljudi malo znaju, ili skoro ništa ne znaju, o ljudima koji su dres plavo-bele boje nosili ponosito i dostojanstveno. Odgovornost za takvu nebrigu svakako da pada na dušu uprave kluba. Fudbalska istorija u našem mestu ne počinje od juče ili prekjuče, ne počinje i ne završava se od jedne do druge uprave ona se gradila poslednjih sto godina. Ti ljudi, koji lagano klize iz naših sećanja u nepovrat, su obeležili jedno fudbalsko vreme ovog mesta. To se uvek i na svakom mestu, pod okriljem plavo-bele boje, mora znati. Ti ljudi su ušli u legendu o kojoj nove generacije moraju, ako ne sve ono bar nešto znati. Jedan od tih ljudi je nesumnjivo i Stevan Samatović, zvani Pevac. Neko ga je zvao samo Steva. On je legenda koja, dok je sećanja na njega, živi.
Piše: Radovan Zubac