„Veliki salaš“ kojeg više nema
Bog će ga znati zašto mi je prva asocijacija kada sam ugledao ovaj dvorac, dok sam išao u susret mom dragom prijatelju Milenkoviću koji me je dočekao, bila vezana za stihove Balaševićeve pesme „ Znatel’ priču o Vasi Ladačkom?“ Evo, ni sve ove godine ne nađoh odgovor na to pitanje. Možda je to bila moja uobrazilja, ili nešto sasvim drugo. Ne znam. Na kraju nije ni bitno. Rekoše mi da je dvorac sagrađen krajem XIX veka, a da je njegovu izgradnju finansirao Lazar Dunđerski. Nekada se ovaj kompleks zvao „Veliki salaš“. Po prostranstvu koje je obuhvatao, a obuhvatao je i beskrajne paorske brazde, biće da mu je to ime bilo primereno. Nakon izvesnog vremena Dunđerski je dvorac dao kao miraz njegovoj ćerki Emiliji Ivanović. Dvorac po stilu gradnje spada u klasične poljske dvorce toga doba. Njegova arhitektonska rešenja su sasvim jednostavna ali, upečatljiva. Sećam se da se oko njega nalazilo puno zelenila što je sasvim jasno ukazivalo da je njegov okoliš bio park čije su se konture mogle, i pored toliko vremena, još uvek prepoznavati. Ne postoji u spoljašnjosti ovog dvorca ni jedan elemenat koji je tako upečatljiv, koji se po nečemu posebno izdvaja a opet dok dok sam ga posmatrao imao sam neki čudan osećaj, nekako nesvakidašnji, jednom rečju kao da je u njemu sadržana sva ona tišina ali i mukotrpnost koju u sebi nosi život banatske ravnici. Dok sam stajao ispred dvorca i šarao pogledom po njemu i njegovoj okolini, u misli mi dođoše reči zdravice od Crnjanskog: „Puna žuči, otrovane krvi i smeha, rumen njena rumenija mi je od pričešća, a ruka mi drhti više nego da dižem putir. Ponoć je, pustite me da nazdravim i ja. Prospem li vino po vašem belom čaršavu, ostaće na njemu rumen vinograda. Prospem li vino, zamirisaće beo čaršav kao sneg na žitu nevidljivom, ali niklom, i ozelenelom. Gospodo, nazdravili ste svakom. Još jednu pijanu čašu mom Banatu…” Baš tako! Možda je upravo ta svedenost arhitektonskih rešenja, kojima se mir banatske ravnice ne remeti, uticala na buđenje tih i takvih osećanja. No, kada sam ušao u dvorac ono što mi je zapalo za oko jeste velika balska dvorana. Nalazi se u centralnom delu dvorca. Stilski isto tako ne nametljivo ali, izuzetno upečatljivo rešena sa mnoštvom visokih prozora. Akustika za pozavideti. Na trenutak sam ostao sam u toj dvorani. Dok sam sedeo na jednoj od stilskih stolica koje se su se tu nalazile pomislio sam kako li tek ovde čarobno zvuče taktovi valcera, polke i mazurke, ili pak zvuk, znojem i krvlju natopljenih, banatskih gajdi. Siguran sam da lepo zvuči! A i kako bi drugačije moglo da zvuči svoje na svome. U dvorcu se nalazila i soba u kojoj je obitavala, kad je ovde dolazila, Lenka Dunđerski. U toj sobi je stajao njen veliki portret kao i nameštaj koji je odgovarao onom vremenu. Dok sam posmatrao portret te devojke pomislio sam da nije ni čudo što je Laza Kostić napisao pesmu „Santa Maria della Salute“. Lepa pesma za lepu devojku. Opet, drugačije nije moglo ni da bude. Ima u tom dvorcu još mnoštvo odaja svaka od njih je pričala jednu svoju priču ali, sve one su nekako nebrigom poružnele, po njihovom
Želeti nije greh. Ako je neko poželeo da ima konje vrene po livadi razigrane, sat sa zlatnim lancem i salašem, njive rodne, vinograde blagorodne, karuce i u njima pregnute čilaše. Ako je neko da želi da očuva sećanje na Šustera Proku Naturalova i sve nam to ostavio onda je želja takvih ljudi naš amanet koji nam je ostavljen na uspomenu i sećanje. Ostavljen na očuvanje. Dvorac „Sokolac“ upravo sve to objedinjuje u jedno. U njemu su sve te želje sadržane kao u jedno. Parafrazirajući Crnjanskog mogu reći da dvorac „Sokolac“ predstavlja vez naših predaka pun šara naše krvi. U kakvom je stanju ovaj dvorac danas, biće da smo sve to bacili pod noge!
Piše: Radovan Zubac