Dopisnica iz Varoši
Tek što snežnobele ćutljive visibabe precvetaju sa odlaskom belog prekrivača, a prve rode nasele svoja stara gnezda, kada gugutke veselo guguću nadolazećem proleću, zrikavci u nabujaloj travi započinju svoje horsko pevanje, iznenada, preko noći, izranja iz trave i ta čarobna, mirišljava, nesvakidašnja, divlja princeza među poljskim i livadskim cvećem, njeno veličanstvo – ljubičica. Samo ime joj to donosi tu ljupkost, lepotu i opijenost. Vekovima su se ljudi divili njenom božanskom mirisu i svoje domove ukrašavali unoseći u njih spokojstvo i miris rajske bašte. Nema ni deteta ni odrasloga koji se neće sagnuti i kao omađijan i začaran njenom lepotom ubrati je i prineti licu kao da prinosi čisti nektar. Ko je jednom pomirisao, zanavek je u sebe uneo taj miris koji će ga pratiti na svakom koraku, ma gde bio na ovom zemnom šaru. I to tako oduvek biva sa prvim znacima proleća, to čulo mirisa nepogrešivo se budi u svima nama i oči nehotično lutaju po travi, nestrpljivo isčekujući da vide malu ljubičastu glavicu, koja se neusiljeno smeši iz bujnog zelenila. One najlepše, najkrupnije i najmirišljavije, čini mi se da su rasle u porti Pravoslavne crkve, parku i na motelu u “ Pionirskoj bašti“. Deca, a i odrasli su brali male buketiće, koji su tako divno i zanosno mirisali u svim domovima, prosto ih oplemenjujući, što je svaki dom činilo mirisnom baštom. A ona tako mala i nežna, poput svile, isijavala je čudnu, neobičnu snagu i oduvek sam se pitao šta je to toliko čini izuzetnom. Da nije to možda neka princeza, lepotica, koju je začarala zla vila iz ljubomore na njenu raskošnu lepotu i vitak stas, ili je prokleo neki neuslišeni princ, razočaran njenim nepristankom, da onda ne bude ničija ali da i dalje zrači svojom lepotom i mirisom neprepoznatljiva, a svuda prisutna. Pesnici, ma koliko se trudili u svojim stihovima, nikada do kraja nisu mogli da iznesu sve finese njene lepote i opijajućeg mirisa, sve bi ostalo samo u pokušaju, kao mamac za novi sonet. Vešte krojačice i modelarke su sa velikom pažnjom i ljubavlju birale materijale sa ljubičastim tonovima i u svojoj maštovitosti i lucidnosti iskazivale svu svoju privrženost i ljubav prema onoj koja to nosi u sebi, u svom imenu – ljubičica. Jedno je sigurno, niko, ama baš niko ko je ugleda bar jednom ne može ostati ravnodušan, da je ne uzbere i unese u sebe njen neponovljiv, božanski miris, miris koji umiruje i smiruje, koji je ispunjen ljubavlju i blagodaću. U svim jezicima ona se izgovara isto i znači isto, ljubav, pa to je ta naša mala, neuhvatljiva u reč ili stih, ljubičica. Čim je spomenem, odmah mi se jave pred očima slike davnih šezdesetih, kada su nas učiteljice vodile na kultni izlet u “ Pionirsku baštu“, kako se tada zvala bašta motela. To je bilo za nas mališane dugo, dugo putovanje na izlet, u nepoznato, gde su nas na ulazu čekali gvozdena, kovana kapija i dva ogromna, visoka jablana, kada smo krivili naše male, radoznale glavice ne bi li im sagledali vrhove.