Ljubav se ne uzima, ljubav se daje
U vreme kada su mnoge generacije išle u „Malu školu” u Jaši Tomiću, za njih je to bila samo zgrada škole i ništa više. Danas, posle svih ovih godina, ta zgrada koja je ostala samo još u sećanjima jednog broja meštana budi jednu dublju znatiželju, koja ide mnogo dalje od pukog saznanja da je u ovoj zgradi dugi niz godina bila smeštena „Mala škola”. Ta je zgrada pre nego što je postala školom imala jedno drugo značenje i funkciju. To zdanje je podigla katolička crkva 1792. godine i u njemu je bila smeštena uprava zagrebačkog Kaptola. To se desilo u vreme kada je Kaptol na ime oduzetih imanja na području Karlovačke vojne granice dobio imanja u Banatu. Istorijski spisi kažu da se to odigralo 1781. godine. Novosazidana zgrada u kojoj je bila smeštena uprava trebala je da obezbedi nesmetan uticaj na širenje i odbranu interesa zagrebačkog Kaptola na ovim prostorima. Ta misija je bila poverena sveštenicima i kaluđerima Benediktinskog reda. Tek posle nekoliko decenija zgrada je postala školski objekat. Zgrada je po svojoj spoljašnjosti bila jednostavna. Karakterisali su je ravni spoljni zidovi i krov na četiri vode. Takva nenametljiva arhitektonska rešenja su, svakako, bila primerena prvobitnoj funkciji koja je bila namenjena tom objektu. Zgrada je imala jedan sprat ka kojem su vodile drvene stepenice, koje su, dok ste hodali po njima, proizvodile nekakav čudan zvuk, koji je bio nalik glasu mačeta koje tek što je ugledalo svetlo sveta. U prizemlju zgrade među nekoliko soba postojala je jedna mala prostorija. U periodu kada je ovaj objekat bio škola u toj prostoriji se držao ugalj za grejanje učionica. Ta mala prostorija je imala samo jedna vrata, koja su bila starinska, s opšivima od kovanog gvožđa, na kojima je na vrhu stajalo prozorče sa rešetkom u obliku krsta. U toj prostoriji nije bilo prozora niti bilo kakvih drugih otvora, što je kada bi kročili u nju stvaralo osećaj čudne tajanstvenosti satkane od gustog mraka i teškog vazduha. Sećam se da je taj mali deo mistične tame u meni uvek izazivao jednu vrstu straha i rađao osećaj da će neko ili nešto iz tog mraka da iskoči. Upravo za tu prostoriju iz vremena kada se objektom u kojem je ona bila smeštena širilo ono apokrifno Domine Deus salutis meae, in die clamavi, et nocte coram te, vezana je jedna priča, koja evo svih ovih vekova traje. Priča je veoma interesantna, pa stoga zavređuje pažnju da se još jednom čuje.
Sredinom devedesetih godina XVIII veka, kada su migracije ljudi bile skoro usud, a uticaj Kaptola značajan, u Modoš se doselila jedna slovačka porodica. Čovek i žena koji su se doselili u ovo mesto imali su ćerku jedinicu, koju su između ostalog krasili fizička lepota i smernost. Priča veli da je lepota te devojke odmah privukla pažnju tadašnjih meštana. Niko spram devojčine lepote nije mogao da ostane ravnodušan. Nesrećna devojka kao da je bila svesna da je lepota strašna, užasna stvar, pa se klonila čestog izlaska iz kuće, misleći da će na taj način poštedeti i sebe i svoje roditelje raznih neprijatnosti. Izlazila je tek toliko koliko je to bilo neophodno. Međutim, kako to obično i biva, ono što je nedokučivo i intrigantno, ono što budi maštu i požudu ne može ostati neprimetno. Devojka je zapala za oko tadašnjem modoškom vlastelinu Jozefu Keresturiju, naoko prijemčivom, ali po karakteru naopakom čoveku, koji je kada ju je prvi put ugledao jednostavno poželeo da je ima. S obzirom na njegovo bogatstvo ostvarenje te želje mu nije predstavljalo problem. Naredio je svojoj straži da mu dovedu tu devojku u njegove odaje. Kada su stražari došli do kuće u kojoj je devojka živela i saopštili njenim roditeljima zašto su došli bol i očaj su se poput ptice-zlosutnice nadvili nad njima. Otac i majka su preklinjali stražare da ne odvode devojku, da je ona još mlada – tek je bila napunila sedamnaest leta – ali vajde nije bilo, devojka je morala u ruke vlastelinu Keresturiju. Za sve to vreme devojka je bila u kući i slušala šta se napolju dešava. U trenutku kada su stražari počeli da primenjuju silu, besomučno udarajući njene roditelje, ona je istupila iz kuće. Izašla je obučena u du
Priča dalje kaže da su se dugo posle toga reči koje su bile ispisane na zidu mogle videti. Sve intervencije uprave Kaptola, a potom i škole da se tragovi tih reči prikriju ostali su bezuspešni. Te reči su se jednako pojavljivale probijajući sve postavljene naslage zaborava, sijajući jednim čudnim sjajem koji je mrak pretvarao u svetlo. Zato, dragi moji, kada u smiraj dana dođete u krug osnovne škole u Jaši Tomiću na mestu gde se nekada nalazila zgrada „Male škole”, dok šetate uređenom stazom ili pak sedite na klupi, dobro oslušnite cvrkut ptica koji se čuje sa obližnjeg drveća. Možda ćete u toj ptičijoj pesmi prepoznati pesmu slavuja koja je davno ispevana. Možda ćete u toj pesmi naći odgovore na pitanja koja su samo vaša i na koja, hodajući nemirnim stazama ljubavi, uporno tražite odgovor. Možda.
Radovan Zubac