
Druge festivalske večeri imali smo priliku da pogledamo dve predstave i to predstavu “Telo” u izvođenju amaterskog pozorišta KUD “Brile” iz Beočina i predstavu “Besni Teofilo” u izvođenju dramske sekcije “Velimir Veljko Sandić” iz Sivca. Predstava “Telo” obrađuje veoma osetiljivu ali svakodnevnu temu brige o starim i dementnim roditeljima i kako to utiče na njih ali i na njihovu decu, živote i bračne odnose. Imali smo priliku da vidimo sina i njegovu suprugu koji su, vodeći računa o starom i bolesnom ocu izgubili sebe i nit koja ih povezuje, zapostavljajući pritom svoj brak, udaljili su se jedno od drugog. Ulogu supruge, brižne i pažljive prema svom svekru, a ujedno otuđene od svoga oca koji je bio odsutan gotovo čitav njen život, odigrala je sjajna Andrea Malkoč, koju je publika ujedno i proglasila glumicom večeri.


Druga na repertoaru predstava “Besni Teofilo” prikazala nam je jednog poštenog ali prestravljenog i pomirljivog čoveka, podređenog , kako na svom poslu tako i u sopstvenoj kući. Teofilo je čovek koji nije imao hraborsti da se zauzme za sebe i jasno iskaže svoj stav svom šefu, supruzi pa i tašti, ali uz malu pomoć i domišljatost lokalnog kalfe, kada konačno “pobesni”, shvata svoju lakovernost i stvari konačno
dolaze na svoje mesto. Upravo taj lik dočarao nam je Dušan Esapović, odnoseći time laskavu titulu glumca večeri od strane prisutne publike koja je osmehom i aplauzom ispratila predstavu.

Nakon završene obe predstave Aleksandar Volić obavio je razgovore sa oba ansambla.
Aleksandar: Pored mene je reditelj Sekula Petrović, u pitanju je inscenacija teksta Branislave Ilić “Telo”. Sekula šta je inspirisalo da uzmeš baš tekst “Telo”?
Sekula Petrović: Rade Damjanović je pre nekoliko godina objavio jedan roman “Alchajmer kafe” i demencija i generalno odnos u porordici prema starijim licima je sve vise aktuelan. Nekada je bila kletva dece prema roditeljima “Smestiću ja tebe u starčki dom!”, a danas je to postala jedna normalnost. Baš danas je, sasvim slučajno međunarodnim dan Alchajmerove bolesti a videli se da se u predstavi upravo
bavimo demencijom odnosno sa odnosima u porodici gde se staranjem o tom jednom licu stvara niz problema. Rečenica koju smo istakli je “Previše grešaka pravimo u životu a malo je prilika da ih ispravimo.”
Aleksandar: Tema je aktuelna i prepoznatljiva i svako od nas biva pogođen, bilo u porodici bilo u okruženju i demencijom i brigom o nama bliskim ljudima. Kod tebe se u jednom trenutku javlja, ne znam da li je to autor ili je to rediteljsko rešenje, da otac dolazi ka sebi i pozove sina i to je neka vrsta preokreta. Da li je ideja došla tokom proba ili u pripremi.
Sekula: Moram priznati da kada smo prvi put čitali tekst, ovim ovde protagonistima, oni su rekli da “Ovaj Sekula nije normalan”. Branislava je tekst podelila u 6 glava i glava u kojoj imamo tu scenu zove se “Pomirenje”, pred kraj je otac želeo da sa sinom uspostavi kontakt.
Aleksandar: Sa nama je i predsednik žirija, koji je pedagog glume, Predrag Momčilović pa bih želeo da čujem i njegovo mišljenje.
Predrag: Pre svega bih želeo da čestitam glumcima na nečemu što je u stvari strašno nezahvalno, ispoštovati rediteljski zahtev da bez neke velike fizičke aktivnosti i bez ikakvog prostora za doigravanjem, stoički to izvedete i mislim da je to jedna velika vrednost ove predstave. Mnogo je lakše kada imate neki prostor razigravanja, ovde je sva tenzija unutar svakoga od vas i što je vise te unutrašnje tenzije to
predstava vise i prelazi na nas.
Aleksandar: Pozvao bih sada i protagonist predstave “Besni Teofilo”da mi se pridruže. Gledali smo dramatizacija Nušićeve novele zapravo pisanje potpuno novog teksta. Imao sam tu sreću da gledam igranje na republičkom festival u Kuli i nsam mogao da se uzdržim nego sam se javio za reč i pohvalio vaš projekat. On je značajan kao otkrivanje novog Nušića, kao uspešna dramatizacija i kao pronalaženje ključa za komičnu igru. Prvo bih pitao “Teofila”, ti si glumac iz Sombora koji je pomogao inscenaciju ove predstave. Kakvo je tvoje iskustvo u radu sa Šikom i sa ovim ansamblom?
Dušan Esapović: Lepo iskustvo, Šika mi je dao slobodu da napravim lik kako sam to ja zamislio. On me je samo usmeravao na neke tačke na koje bih trebao da obratim pažnju, ali većinu toga sam ja njemu doneo a on je to nekako doterao i artikulisao.
Aleksandar: Koje pitanje bi postavio Miši?
Dušan: Koliko godina se Miša bavi glumom?
Miša: Sledeće godine biće 100 godina. Glumom se bavim već 52 godine. Ova predstava je bila iznenađenje za nas, prošle godine smo igrali Molijera a Šika je sada radio Nušića sa nama sa tim što je želeo da ja igram Crnogorca mada ja Crnogorac nisam. Dobro smo igrali, imamo dosta gostovanja, igrali smo i u inostranstvu, sada idemo za Hrvatsku.
Aleksandar: Pored mene je i učitelj Dejan, za njega imam pitanje, kako ti je bilo da radiš sa Šikom i da li su tvoji đaci uspeli da odgledaju premijeru?
Dejan: Pre svega se zahvaljujem Šiki na ulozi. U domu kulutre u Sivcu sam blizu 50 godina, prvo sam počeo da se bavim folklorom. Onda sam u nekom trenutku dobio ulogu Žandara u predstavi “Gospođa ministarka” a potom su se uloge nizale. Meni je drago da budem u domu kulture i da uživam u predstavama. Mogu da kažem da su deca zadovoljna i malo da se pohvalim da veliki broj učenika, ili su članovi folklorne sekcije ili uče da sviraju neke instrumente i verovatno sam imao neki pozitivan uticaj na njih da malo zavole kulturu.


Ostavite komentar