Šapat molitve i zvuk razbijenog zvona
Na zvoniku crkve Svetog oca Nikolaja u Jaši Tomiću stoji utisnuto – 1746. To je godina kada je ova crkva sazidana. Međutim, to nije jedini beleg vremena kojim je obeležen ovaj hram. Na njemu stoji još jedan takav beleg koji se nalazi u podnožiju zvonika, skrajnut od pogleda vernika i znatiželjnih ljudi. O čemu se zapravo radi? Radi se jednoj velikoj kamenoj ploči koja je uzidana u spoljni zid zvonika, a na kojoj su nevešte ali iskrene ruke uklesale: „OVDE POČIVA RAB BOŽIJI PROTOPREZVITER GAVRILO I JERIĐAKON STEFAN…1730. GOD.” Očigledno je da je ta ploča u stvari nadgrobna ploča, koja je stajala u porti stare crkve, a kojom je obeleženo grobno mesto gde su gore pomenuti ljudi sahranjeni. To neumitno vodi ka dokazu da je pravoslavni hram u ovom mestu postojao i pre nego što je nova crkva sazidana. Ali u isto vreme ta ploča je i svedočanstvo o tome koliko su duboki koreni pravoslavlja na ovim prostorima. Biće da su tvrdnje paroha Ivana Aleksića tačne kada kaže da je pravoslavlje na ovim prostorima bilo prisutno i pre nego što je Pećki Patrijarh Arsenije III Čarnojević poveo Srbe u veliku seobu, koja, kao po nekom usudu, i dalje traje i kao da nema kraja. Postojanje najstarije knjige modoške parohije, Antologine, koja je pečaćena 1715. godine, svedoči da naslućivanja te vrste nisu puki plod ljudske imaginacije. Ta, evo skoro tri veka stara knjiga – siguran sam u to – krije u sebi odgovore na mnoge tajne vezane za tako daleku i nedovoljno poznatu, ali interesantnu istoriju ovog mesta.
Dok se ta knjiga ne otvori i sve ono što je u njoj zapisano o ovom mestu ne protumači, ostaju nam jedino sećanja na priče o nekim davnim vremenima, događajima i ljudima, koje su se kroz vekove prenosile sa kolena na koleno. Takav je slučaj i sa starom pravoslavnom crkvom u Jaši Tomiću, nekadašnjem Modošu. Priča o sudbini te crkve je do mene došla dosta davno, da bi se u meni ponovo probudila onda kada sam pročitao monografiju prote Ivana Aleksića. Priču sam sasvim slučajno čuo od jedne čestite starine, koja je opet sve to čula od paroha koji je nekada službovao u ovom mestu. Stara crkva se, po priči, nalazila na istom mestu gde se danas nalazi crkva Svetog oca Nikolaja, samo što je po svojim dimenzijama bila neuporedivo manja od današnje. Bila je napravljena od drveta u vreme kada je uticaj Otomanskog carstva na ovim prostorima počeo da slabi. Turske vlasti su dozvolile da se jedan takav objekat podigne, ali uz određene uslove. Jedan od tih uslova je bio da na službama prisustvuje predstavnik vlasti za kojeg nisu važila pravila crkvenog ponašanja i koji je mogao da službu prekine kad god je to hteo, ukoliko bi tek i posumnjao da se to mesto koristi za blaćenje najviših carskih velikodostojnika, ili za ugožavanje carskog poretka. Ni tako ponižavajući odnos turskih vlasti nije mogao da poljulja veru koju su meštani u sebi nosili. Veru u Hrista spasitelja, svedržitelja, tvorca neba i zemlje i svega vidljivog i nevidljivog. Teško da bi se za takvu crkvu danas moglo reći da je to hram Božiji, ali tada on je to uistinu i bio. Krstovi u toj crkvi jesu bili od drveta, ali je vera ljudi koji su u hram dolazili bila zlatna. Zvonik je bio izmešten van crkve. Radilo se zapravo o dva drvena stuba koje je povezivala prečka, na kojoj je bilo okačeno malo zvono – malo, doduše, po svojim dimenzijama, ali koje je tada u srcima meštana odzvanjalo jače nego li sveukupni poziv na klanjanje svih hodža sa minareta carigradskih. Predstojeća politička događanja na ovim prostorima odredila su sudbinu stare crkve u Jaši Tomiću. Kada je vojska princa Eugena Savojskog krenula u oslobađanje ovih teritorija od Otomanske vladavine, bilo je jasno da će Turci uništiti za sobom sve ono što se uništiti može. To se desilo i sa ovom crkvom. Uoči napuštanja ovih teritorija Turci su crkvu spalili. Planula je kao kutija šibica. Međutim, tu nije bio kraj. Turci su kao znak sopstvene nemoći i očajanja svoj bes iskalili i na u to
Gde su tačno u krugu porte nove crkve Svetog oca Nikolaja u Jaši Tomiću sahranjeni protoprezviter Gavrilo i njegov učenik Stefan niko tačno ne zna. Predanje o tome nisam čuo. Možda postoje pisani tragovi, ali na njih još nismo naišli. Međutim, posle svega iznetog siguran sam u jedno: u to da svako onaj ko sa čistom, nepatvorenom verom kroči u krug porte crkve u Jaši Tomiću može sasvim jasno čuti šapat molitve koju su ovi stradalnici izgovarali, isto onako kao što može čuti i zvonjavu malog razbijenog zvona, koja se uprkos svemu, evo već više od tri veka, jednako čuje. Zbog toga, dragi moji, kada uđete u krug porte crkve u Jaši znajte da ne koračate po pustoj zemlji, već da hodate po tlu u kojem su zasađeni duboki koreni našeg postojanja na ovim prostorima.
Radovan Zubac