Igrao je u Dinamu iz Pančeva, zrenjaninskom Proleteru, Spartaku iz Subotice. Trenirali su ga Moša Marjanović i Bane Sekulić. Igrao je protiv Bobeka, Čajkovskog, Boškova, Veselinovića, Barbarića. Saigrači su mu bili Ognjanov, Takač, Jakovetić…Bilo je to vreme kada se na našim terenima igrao “romantičarski” fudbal. Bilo je to vreme kada se fudbal igrao zarad ljubavi, a ne zarad novca i bogatstva. Imao je Boško njegovu čuvenu fintu kojom je u očaj dovodio njegove čuvare. Zbog te finte nazivali su ga “jašinski Bobek”. Međutim, gde god je igrao on je jednako u mislima bio okrenut Jaši, mestu gde je započeo i završio igračku karijeru. Jaša Tomić je Bošku Petrovu u isto vreme bila i sreća i usud. Voleo je fudbal, ali generalno iznad svega je voleo sport. Zbog toga je često umeo da mladićima uputi savet da se bave sportom jer je duboko verovao da sport održava zdrav duh u telu, da može čoveka da učini boljim i kvalitetnijim. Igračku
Čovek može da pobedi protivnika, može da pobedi i bolest ali, vreme ne može da pobedi. Uspevao je Boško da u svom životu ostvari mnoge važne pobede ali, pobedu nad vremenom nije. Vreme je pobedilo njega i Boško je toga bio svestan. Otišao je čovek za kojeg se sigurno može reći da je bio fudbalski, sportski simbol Jaše Tomić. Ostaje tom mestu i njegovim meštanima da taj simbol pokušaju da spasu od zaborava. Boško je tako nešto zaslužio.
NMR Info