Branko Stojkov se priseća da su tek posle dan-dva počele da pristižu motorizovane jedinice sa tenkovima. Bila je to regularna vojska maršala Tolbuhina.
– Tek tada se manifestovala naša prava privrženost slovenskoj braći. Sve je to trajalo svega četiri, pet dana. Rusi su „žurili na Berlin”, kako su govorili. Bolesni i ranjeni, koji su ostavili kosti u Jaši, sahranjeni su u krugu Bolnice. Danas tog malog groblja nema, jer je na tom mestu podignuta zgrada. Nekoliko godina posle rata tu su se redovno održavale komemoracije sa počasnom paljbom. Tako je bilo sve do rezolucije Informbiroa. – Na kraju – dodaje Branko Stojkov – treba reći da su domaći Nemci, barem u Jaši, tokom rata bili prilično korektni. Nijedan Srbin ovde nije stradao u odmazdi. Jaša je uvek bila i ostala osobena, bogata različitostima. Kako se to danas kaže – multikulturna. I danas se ovde zna gde je bila Molova Mlekara, gde zgrada bankara Hofmana i gde je, još dugo posle rata, živela doktorka Sidonija Engels…
BELI I CRVENI RUSI
U Jaši Tomiću bila je između dva svetska rata mala kolonija Rusa belogardejaca, koji su utočište u ovom kraju našli posle Oktobarske revolucije.
– Bilo je tu desetak porodica – priseća se Branko Stojkov. – To su familije Hotomski, Šatalov, Haspekov, Belokurov, Plahin, Sevastijanov, Meljnikov, Jamzin… Svi su se oni brzo privikli na ovdašnji život. Bili su zaposleni većinom kao profesori ili državni službenici. Bili su vrlo aktivni u kulturnom životu, kao glumci, muzičari… Poznati su bili saksofonista Šćopa (Stjepan) Haspekov i njegov brat, kontrabasista Emil. Svi su oni malo strepeli pri dolasku Crvene armije, ali niko od njih nije imao problema. Sećam se da je ruska komanda pozvala na razgovor jedino Zaharija Hotomskog, koji je nekada bio pukovnik carske garde. Znam da mu nije bilo svejedno, pozdravio se sa familijom i ženom Olgom, ali sve se dobro završilo. Pustili su ga posle sat vremena. Bio je to običan razgovor, niko nije povisio glas.
List Zrenjanin
Hvala sto ste se prisetili Hotomski familije!