Srpsko pozorište u Mađarskoj
Srpsko pozorište u Mađarskoj smešteno je zajedno sa Srpskim kulturnim centrom i redakcijom srpskih novina u prostorijama Zemaljske uprave koje se nalaze u Nađmezo ulici. Za dvadeset godina postojanja ovo pozorište je izbacilo više od dvadeset premijera.
Srpski pozorišni voz u Mađrskoj je vozio mnoge znane i neznane goste. Veliki broj poznatih i manje poznatih glumaca i reditelja iz naše zemlje je uzimalo učešće u njegovom radu. O tome kao neizbrisivi trag svedoče mnoge zabeleške i fotografije u ovom pozorištu. Svi oni su ušavši u taj voz bili, bar za trenutak, deo jedne ne velike ali veoma interesantne i vesele pozorišne družine od koje ćete naučiti da reč “nemoguće” ne postoji, da je ta reč izmišljena za slabe i nesigurne ljude. Pored toga ovo pozorište je bilo mnogim našim profesinalnim i amaterskim pozorištima, najveći broj njih je sklon da kaže, dobar domaćin.
I tako pozorišni srpski voz u Mađarskoj putuje Talijinim stazama već dvadeset godina. Štucne taj voz s vremena na vreme, ali nikada ne staje. Ako se koji put i desi da nakratko zastane, onda je ta pauza tek tolika da se njegovi putnici malo presaberu i da vide šta i kako dalje, da vide kako mogu novonastalu, po pravilu neprijatnu situaciju da prevaziđu. Tako je bilo i prilikom pripremanja predstave “Čudo u Rondeli”. Posle mnogo muke i neizvesnosti premijera je održana. Ovom prilikom treba reći bez obzira da li to nekome prija ili ne da nije bilo Vlade AP Vojvodine ne bi bilo ni pomenute pozorišne predstave. Republičko Ministarstvo kulture i inforimsanja nije baš mnogo marilo za vapaje Srpskog pozorišta u Mađarskoj i veliki jubilej Srba u Mađarskoj. Upravo potonje rečeno, to odsustvo razumevanja ali i pomoći najviše boli ne samo ljude koji su okupljeni oko Srpskog pozorišta u Mađarskoj, već i sve Srbe koji žive u ovoj zemlji. Zbog takvog odnosa prošle godine, u godini jubileja umalo da ovo pozorište prestane sa radom. Koliki je značaj pozorišta za jedno društvo, za pojedinca, koliko je ono potrebno društvu i pojedincu najbolje svedoči misao Ronalda Harvuda koji kaže „Pozorište je jedan od najgenioznijih čovekovih kompromisa sa samim sobom. U njemu on izvodi i zabavlja druge, pravi se važan i zabavlja sebe, a opet ono je jedan od najmoćnijih instrumenata za istraživanje i pokušaj da shvati samoga sebe, svet u kome živi, i svoje mesto u tome svetu. Pozorište može da bude kontroverzno ili da potvrduje, subverzivno ili
Ono što treba znati a što se uporno svih ovih decenija zanemaruje je saznanje da voz koji je pokrenut pre dvadeset godina nije samo pozorišni, već da je to voz u kojem se vozi i čuva srpski jezik na prostoru Mađarske. To je voz u kojem se između ostalog čuva identitet srpskog naciona na ovim prostorima. Bolje rečeno čuva se ono što je još ostalo od nekada tako velikog naciona. Koliki je taj nacion nekada bio evo jednog malog, zapravo velikog podatka. Početkom XIX veka zvanični trgovački jezik u Budimpešti je bio Srpski, danas u Budimpešti živi jedva dve hiljade Srba. Previše grešaka je do sada učinjeno, pravo na novu grešku više nemamo jer svaka nova greška preti da i ovo malo Srba što je ostalo u skorijoj budućnosti bude prošlost u zemlji Lajoša Košuta.
Radovan Zubac