Izabranik boginje Talije
U Koljada teatar sam stigao nešto ranije od predviđenog vremena. Koljadu sam zatekao u njegovoj ne velikoj kancelariji. A u njoj, sto na kojem je kompjuter i pegršt papira i novina. Velika polica na zidu sa knjigama. Zidovi oblepljeni sa plakatama od predstava. Na podu bez nekog naročitog reda poređane knjige, novine, pozorišni tekstovi. U ćošku stočić i dve stolice. To je sve što ovaj poznati dramski pisac ima ovde oko sebe. Skromnost izbija u prvi plan. Kad me je ugledao usledio je prijateljski stisak ruke uz osmeh za početak lepog ugođaja. S obzirom da su naši raniji kontakti bili opterećeni vremenom ovo je bila jedinstvena prilika da sa ovim čovekom provedem duže vreme. Dok sam čekao da započeti posao završi, slao je odgovor, svoje mišljenje jednom mladom dramskom pisu o tekstu kojeg mu je ovaj poslao da pročita i da da svoj komentar, pogledom sam šarao po prostoriji u kojoj sam. Biće da je istina da veliki pisci imaju skromne prohteve. Valja ovom prilikom reći da Koljada svake godine organizuje konkurs za nove dramske tekstove. Po njegovim rečima na taj konkurs stigne ogroman broj tekstova koje on uredno pročita i da svoj sud o svakom tekstu. Po završenom poslu predložio je da odemo do bifea i da tamo razgovaramo. Nisam imao ništa protiv. Bife je sasvim jednostavan, ničim poseban. S obzirom da su bili rani prepodnevni sati u bifeu nije još bilo nikoga. Bio sam ovde već dva puta. Naručili smo piće i razgovor je počeo. Dok smo razgovarali posmatrao sam ga sa izrazitom znatiželjom. Privid smirenosti koji odmah upada u oči kad ga pogledate ipak krije u sebi jedan izuzetno nemirni duh i jak temperament. Oči umorne, ali i tužne. Glas miran malo hrapav, ali siguran. Pokreti odmereni i bez velikih gestikulacija dok o nečemu govori. Osmeh se retko na licu ovog čoveka pojavljuje, ali kad se pojavi onda je on iskren i topao. Dok govori o pozorištu, o svojoj velikoj ljubavi, priča sa takvim zanosom da je to fascinantno. Ali, isto tako je fascinantno sa koliko prezira i besa govori o skrnavljenju pozorišta o ljudskoj izopačenosti u njemu. Uvrede koje na njegov račun stižu, kako kaže, teško mu padaju ali ih podnosi. A uvreda ima! Osetljiv je na gluposti i na svaki oblik pomodarstva zbog čega njegove reči umeju ponekad da budu veoma direktne i oštre, umeju da budu čak i van klišea. Priznajem da sam zbog toga par puta u toku razgovora bio zatečen onim što sam čuo. Međutim, mogu da ga razumem zašto tako reaguje. Koljada je čovek koji u sebi nosi ogromnu ljubav. Ljubav prema čoveku.
Razgovor je trajao mnogo duže nego što smo obojica mislili da će trajati. On je posle razgovora otišao u redakciju časopisa “Ural žurnal” u kojem je glavni urednik, a ja sam se uputio ka svom stanu. Na rastanku čvrst, prijateljski stisak ruke uz želju da se ponovo sretnemo. Iskrena želja! Iz pozorišta sam namerno krenuo pešice ka svom stanu, treba mi vremena da sredim sve utiske. Koračao sam sporo. Razmišljao sam o tom čoveku. Da, Nikolaj Vladimirovič Koljada jeste jedna posebna vrsta ljudi, specifičan po ponašanju, možda ne uvek do kraja razumljiv na sceni, ali je ipak pravi i iskreni pozorišni čovek. Posle svega što sam imao prilike da vidim i da čujem on definitivno spada u red onih koje je boginja Talija od mnogo zvanih, odabrala.
Piše: Radovan Zubac