– Sve je tu a opet nešto nedostaje –
Kada sam napustio salu prva misao je bila, sve je tu a opet kao da nešto nedostaje. Najgora moguća misao. U traženju odgovora na pitanje šta je to zbog čega mi se takva misao vrzma po glavi pozvao sam u pomoć sećanja. Ne tako davno u nekoliko navrata sam boravio u Rusiji. Boraveći u toj zemlji imao sam priliku da u dva navrata pogledam dve predstave koje su urađene po predlošku teksta Ostrovskog. Prvo u Kazanju, bila je to predstava Bankrot, a zatim i u Moskvi gde sam gledao Talente i obožavaoce. Sećam se da sam sa obe predstave izašao pun utisaka ophrvan isitnskim pozorištnim užitkom. Šta je bilo to zbog čega se i posle toliko vremena rado sećam te dve predstave? Verovanje u izgovorene reči na sceni, verovanje u glumačku igru, to je odgovor. To je u isto vreme ono što je nedovoljno bilo izraženo u predstavi Unosno mesto. Odmah treba reći da od pređašnje konstatacije treba izuzeti igru tri glumca iz sinoćnje predstave. To su Branislav Lečić, koji je tumačio lik Akima Akimoviča, Jelisaveta Sablić, koja je tumačila lik Felisate Gerasimovne i Srđan Timarov, koji je tumačio lik Belogubova.
Igra Branislava Lečića je bila dovedena do samih granica istinskog umetničkog čina. Njegov Akim Akimovič je bio uverljiv i realan. Korak po korak Lečić je dosledno i sigurno gradio “ljigav i pokvaren karakter” službenika Aristarha Vladimiroviča. Klonio se Lečić u svojoj igri, to se najbolje videlo u sceni njegovg plesa, svega onoga što ume da glumčevu igru odvede na slepi kolosek. Branislav Lečić je tumačeći lik Akima Akimoviča nedvosmisleno pokazao pun osećaj za duh vremena i lika u tom vremenu. Valjda zbog te ozbiljnosti njegov Akim Akimovič je delovao poražavajuće komičan. Jelisaveta Sablić, iskusni pozorišni vuk bogatog umetničkog dostignuća znala je kako da se izbori sa likom Felisate Gerasimovne, majke koja voli – ne voli svoje dve ćerke. Koja ipak najviše voli sebe. Koristeći to svoje iskustvo Sablićka je obilato koristila jezičke imporvizacije koje su, zašto to ne reći, naišle na veliko odobravanje kod publike. Publika tako nešto voli.
Scenografija u obliku jedne velike kutije, neko će reći glomazna, ali funkcionalna nije smetala glumcima i njihovoj igri. Pomeranje bočnih delova scenografije ka sredini, kao spuštanje i dizanje gornjeg i donjeg dela iste prilikom promena scene neodoljivo me je podsetilo na otvor blende u fotoaparatu. Kao da se kod svake nove scene želelo reći evo vam još jedna fotografija kakvi smo. Od Miodraga Tabačkog, koji je potpisao scenografiju za ovu predstavu drugačije se i nije moglo očekivati. Kostimi Lane Cvijanović su bili zakopčani do grla u epohu. To svakako da nije smetalo a boje koje je koristila za kostime odavali su utisak bogate koloritnosti na sceni.
Kad se na kraju podvuče crta Unosno mesto je jedna korektna predstava. Tri glumačka medaljona, dobra scenogafija i bogat kostim ipak nisu dovoljni da se uz ovu predstavu stavi afiramtivnija odrednica od korektna.
R. Zubac